satovi + jorgovan

Tek odnedavno sam fejsbukerica (valjda se to tako kaže) - naime, odvijek zazirem od bilo kakvog javnoga izlaganja svog života, volim svoju intimu, čuvam je i dijelim isključivo s probranima. Ipak bauk iz moje glave je nestao tek kad sam sebi to suvislo objasnila i postavila neka pravila druženja s FB. Nakon tako postavljenih stvari, svjesna sam da mi je isti taj FB otvorio jedan nov, pomalo pomaknut i genijalan svijet kreativaca i pozitivaca iz cijeloga svijeta.

Upravo preko FB sam upoznala jednu Sanju koja preuređuje svoj frizerski salon u Lovranu i kojoj se svidio jedan moj ljubičasti sat. Sanja me kontaktirala, sve smo se dogovorile i onda sam krenula s provođenjem ideje u djelo! U nedostatku vremena, a ideja za bacanje - napravila sam dva sata s motivom jorgovana. Naime, boja koja prevladava u salonu je boja jorgovana pa se malac sam nametnuo za decaupage. Ostalo je dolazilo u naletima.

Jedan sat je kupljen i ušminkan, a drugi je u potpunosti mojih ruku djelo i na njega sam neobično ponosna - sama sam pilila, brusila, bušila, lijepila, bojala...i, ono najbolje, uživala kao malo dijete u svakom koraku. Potrajalao je, ali zadovoljna sam!

Nadam se da će se i Sanji svidjeti.

P.S. Mislim da ovo želim raditi kad narastem ;)

kraljica

Znam, znam da nisam baš vjerodostojna - svečano objavim da sam živa i onda mi treba 100 godina da stavim novi post.
Ostala sam dužna raport s radionice Kraljice - ali što se, zapravo, novo tu i ima reći!? Kraljica kao kraljica - posebna, gorda vladarica koja tjera na naklon. Bilo je tu svega, za početak meni već poznatih stvari - decaupagea, 2K laka, čipkanja, a na koncu novitet pozlata. Pozlatu nikad nisam radila i zahvaljujem Bogu što je ideja bila da se napravi "stara ofucana" tacna jer je s mojom pozlatom sve samo ne uredna. Mislim da ću neko vrijeme samo razgovarati s tim zlatnim listićima dok se ne sprijateljimo.
Vjeru u moju kakvu takvu umješnost vratio mi je moj stari dobri prijatelj - bitumen.


Nakon tri sata uživancije otišla sam doma s tacnicom i diplomom koja svjedoči da sam sudjelovala na "Kraljici", ali najbolje od svega je što sam se i osjećala kao prava kraljica.

Baš nešto mislim - bi li bilo pretjerano da nabavim krunu? Muž kaže da mi ne treba jer on ionako misli da sam kraljica. Tako kaže, ali mislim da je to zato što bi mu bio ogroman neugodnjak da nas ljudi na ulici gledaju i da ga žale što mu je žena luđakinja. Nemaju pojma! Što bi tek, jadni i prizemni, rekli da vide da razgovaram sa svojim kutijicama?

To je normalno, zar ne?

živa sam

Ok, ljudi moji, vidim da je vrag odnio šalu i da je vrijeme da nešto stavim na blog!

Čak sam primila i zabrinute poručice s raznih strana u kojim pitate je li sve ok - hvala na brizi! Odgovor je sljedeći - malo sam u gužvi, malo se preispitujem, malo širim horizonte, malo brinem o nekim ljudima, malo sam luda (ok, to nije novo), ali ŽIVA SAM! Čak se i malo bavim hobijem, a večeras idem i na radionicu KRALJICU!

Napravila sam neke kutijice, neke tanjure, nešto još imam u glavi, ali evo za povratak kutijica, a što drugo!

Primijetit ćete da otkrivam šablone i jako mi se sviđaju, ali tek se zagrijavam!

Velika pusa svima!

vila (možebitna spasiteljica)

Nije u pitanju morska, ali je vila - mala, slatka, valjda neka šumska, i pronašla je mjesto na jednoj od mojih vječnih kutijica. Bliži nam se proljeće, osjećam ga u svakoj pori pa će moji novokupljeni decaupage papiri s vilama i patuljcima doći na svoje. Vile ću šibnuti svugdje, a patuleki će se rastrčati isključivo po vrtu.



Mislim da svi već znaju da imam jednu, nadam se da je samo jedna, dosadnu krticu koja mi uništava cvijeće, travnjakić...ma sve - i ovdje svečano objavljujem da krećem u obračun s njom. Krećem u fino, iako sam je i dosad Bog zna koliko puta molila da se odseli, kumila, preklinjala, mitila...Bila sam toliko očajna da sam je čekala, satima ukopana na jednom mjestu, u blatu do koljena, s Konzumovom ili Kerumovom vrećicom u rukama - naime, kao stara naivka imala sam ideju uhvatiti je i prenijeti u šumu... Ma budala! Ja, ne krtica!

Mogla bih ovako do prekosutra - mislim da ću jedan post posvetiti samo njoj, a ako me pusti na miru, napisat ću joj i odu! Ipak, dok još malo ne zatopli, počet ću uređivati okružje već spomenutim patuljcima, baš kao da je nema i kao da mi sve ne uništava. Neću ni razmišljati što će biti ako joj se još više svidi novo prebivalište!
O, pobogu, što ako dovede ekipu?
Vileeeeeeeeeee, pomagajte!

kutija za susjedu Anu

Moja draga susjeda Ana, koja kad god treba uskače kao teta čuvalica mog jedinca i na tome joj neizmjerna hvala, povjerila mi je prekrasnu kutijicu u kojoj su nekad prebivale bočice ulja i octa. Kutijica je prekrasnoga punog drva, prvo dobro dobro izbrušena, a onda zakamuflirana u Anin odabir boja!

Kako sam u zadnje vrijeme prekopala milijun prekrasnih blogova, ubijte me ne znam na kojem sam vidjela sličan rad i odlučila sam pokušati prekopirati ove točkice. Znam samo da je riječ o nekom poljskom blogu, po onome što se da vidjeti na tim genijalnim blogovima - Poljakinje su kreativke i pol, jedino je problem što najčešće nemaju prijevode pa samo gledam sličice i pokušavam odgonetnuti smisao preko sličnih riječi.

Kad uhvatim vremena, obećavam da ću vam neke od njih i predstaviti.

Dakle, teta Poljakinja mi je bila vodilja, a ovo je moj rezultat! Ana je jako zadovoljna, a i ja!

Trenutno sam u nekoj nekreativnoj fazi, ali nakupila sam par paketića das mase pa kad se raspištoljim, vidjet ćete kako se kradu ideje, od npr. naše drage lindoline s njezina bloga http://lindolinast.blogspot.com/. Ma imam puno planova, a hvala Bogu i blogova koji me inspiriraju.

Zna li tko vrijedi li uistinu ona poslovica - Tko prizna pola mu se prašta?

Baš me to nešto muči, ali, ruku na srce, ne kajem se što kradem ideje. I, samo da se zna, i OPET ću! Ali priznala sam...Ma prekomplicirano mi je to, a moram kuhati ručak...Možda me to što ću nahraniti gladne iskupi!

ogledalo, ogledalce

Već odavno nosim u glavi ideju koju je Tea isto tako davno prezentirala na svom blogu http://www.hobbychic.blogspot.com/. Ideja da ove godine napravim novi adventski vijenac je pala u vodu pa se taj slamnati jadničak vuče već neko vrijeme po kući. Prebacujem ga s jednog mjesta na drugo i stvarno uvijek smeta, a onda mi se vratila slika u glavu i nastalo je ovo ogledalce.

Vijenac sam lakirala bijelim akrilnim sprejem, pištoljem za vruće ljepilo zalijepila ogledalo, koje sam prethodno iščupala iz one preružne plastike i pobockala male crvene ruže, crvena satenska trakica na vrhu i sve to na crvenom zidu i zasad je to to.

Kažem zasad jer možda dodam još ružica, još ću razmisliti, neka se malo uljuljka...

Napomena 1. Ignorirajte odraz ovog vrsnog fotografa, izgleda kao loš paparazzo ili, sačuvaj me Bože, voajer i samo kvari dojam.
Napomena 2. Znam, znam da je druga fotografija mutna i znam da bih mogla okriviti fotoaparat, ali nije mi se dalo mijenjati rezoluciju, a opći dojam se može skužiti.
Je'l da da se kuži? Je'l da? Ma da!

tko o čemu...

Tko o čemu - ja o kutijama! Gotova je još jedna, drukčijih tonova od dosadašnjih iako je procedura uvijek ista. Muči me samo jedna stvar - nešto se dogodilo u procesu lakiranja, na sreću samo na poklopcu. Uopće ne razumijem, ne znam koliko se to vidi na fotografiji, ali dojam je kao da sam stavljala vosak koji je čak malo poremetio decaupage. Što je najbolje, lakirala sam sve, ali alergija je izbila samo na vrhu....

Nije toliko strašno, ali generalno, mislim i u životu, volim znati koje posljedice mogu očekivati nakon nekog čina.

Idem sad malo razmišljati o tome. Ali samo malo!

Evo jesam! I ništa se nije promijenilo! Gotovo! Prestajem! Tako je kako je i čemu onda razbijati glavu?