moja prva radionica

Jučer sam prvi put u svom malom životu bila na radionici u NB HOBBY ARTU koju je, naravno, vodila, mila nam i puna genijalnih ideja, Tea Jukić. Tema: obrnuti decaupage na božićnim kuglicama (veeelikim plastičnim i manjima od stiropora) i 2K lak za raspucavanje. Naravno da sam očekivala puno dobrih stvari, savjeta i svega onoga što Tea "servira", ali svakako, ni u najmanjem djeliću mozga, nisam očekivala ono što se događalo U meni.

Taj se osjećaj može najbliže usporediti, recimo, s onim koji imamo kada kao klinci prvi put idemo na izlet - bila sam toliko uzbuđena da to uopće ne mogu prenijeti opisivanjem pa će najbolje biti da to napravim u kratkoj prezentaciji.

Korak 1. decaupage. Na Teino pitanje jesmo li već radili decaupage samo što nisam rekla - pih, naravno! Ok, to znam, sad ćete vidjeti! Iščupkla sam sličicu jer mi je tako uvijek draže, a i iz objektivnih razloga - škarice su mi se činile preubojitima u mojim drhtavim rukama. (Da, dobro piše - drhtavim rukama!) Kako suvereno vladam teritorijem, stavila sam decaupage, ali, AVAJ, kao da nikada u životu nisam vidjela salvetu - jadan moj anđeo, sav se smežurao, lice mu se zgrčilo od bola koji sam mu nanijela. Čisti užas! Packala sam ga do iznemoglosti.

Tea je diplomatski rekla da imam puno mesa oko sličice pa sam i to lagano po njezinom savjetu popravljala. Morat ću je zamoliti da jedna radionica bude posebno za mene na temu "Kako popraviti štetu nakon bilo koje tehnike".

Korak 2. 2K lak - e to mi se stvarno svidjelo, ali kako je Tea ponavljala "tanko, tanko", valjda sam se ustrtarila pa je na kraju te pukotine vidjela samo Tea (dobro, jesam i ja malo). Na koncu smo to sve pofarbali, nabacili glitter, šablonice i konačan razultat je prekrasan.

Možda moj medo nije savršeno raspucan, ali je presladak - obožavam ga! Za prvi put sam više nego zadovoljna, a i sretna jer sam izbjegla napraviti katastrofu većih razmjera - kod mene očito funkcionira sve iz drugoga puta.

Naravno da sam kupila 2K lak i jedan prekrasan vintage decaupage papir pa ćemo tek vidjeti što će se iz toga izroditi.

I tako je završila moja prva radionica.

Kako sam prava štreberica, putem sam mantrala - nakon prve faze laka kist se pere u nitro razrjeđivaču, pusti pola sata pa faza 2 - ipak malo deblje nego si nanosila, kist periv u vodi...

Tea je bila odlična, strpljiva i uvijek pri ruci - vjerojatno je i ona sama (pored tehnika što prezentira) razlog tolike posjećenosti radionica. Hvala, Tea!

Neću ni propitivati koji mi je vrag bio da sam se toliko usplahirila , nije ni bitno - vrijedilo je svake sekundice - presretna sam, zadovoljna i još uvijek uzbuđena, a doma sam otišla s hrpom novih saznanja, samo svojim medom i malim povrijeđenim anđelom. Moram ga maziti i paziti - da ga udobrovoljim, jutros sam ga pozdravila prije mede. Možda mi jednoga dana oprosti.

i....,gle čuda, OKVIR

Ovaj put dobitnica je jedna skoro petnaestogodišnjakinja koja naprosto OBOŽAVA starke. Ima ih svih boja i dezena, visokih, niskih, s printom, bez njega i, najvažnije, različitih dizajna vezica. Ne razumijem to s vezicama, a i ne trudim se previše, to je naprosto "must have" pa tko sam ja da propitujem te zakone. Ipak, katkad ne mogu odoljeti pa postavim to glupo pitanje, ali, iako je vrlo suvislo dijete, dobivam identičan odgovor kao kad učenike pitam da mi nešto argumentiraju - njima je to naprosto dobro i što se sad tu ima pametovati pa čujem samo nemušto: "Ono, predobre su!"

Odavno me prošao đir te i danas planetarno popularne obuće, ali skidam joj kapu zbog dugovječnosti.

Ipak, kad sam ugledala maramice sa sličicom starki, znala sam što mi je raditi. Iz svega onoga što me podsjeća na tu milu mi i dragu djevojku nastao je ovaj okvir sa starkama i sigurana sam da je to jedino mjesto na kojem ih nije imala.

I da, znam da mi ona nije mama i da okvir neće biti dovoljan, ali, sve nešto razmišljam... ima skoro petnaest godina - kako bi bilo da joj konačno kažem da Djed Mraz ne postoji?

(Ili ipak ne, znam da nakon toga sigurno ne bi bilo mene.)

i još jedan

Genijalna ideja da užoj rodbini podijelim sinove slike u svojom ručicom uređenim okvirima još je živo prisutna. Ipak, nije to samo tako, treba voditi računa o puno stvari - ineterijeru u koji će se okvirići uklopiti, ukusu onih kojima poklanjamo, sličici koja će biti izložena, svojim umjetničkim sposobnostima i mogućnostima...
Svekrvu sam sredila, a moja mama je jednostavna priča - ničega previše. Ništa jednostavnije! To će biti sitnica za mene.
Ali upravo to ničega previše me buni - ok, bijela podloga, ali sve ostalo! Mama bi se ušokirala prevelikim miksanjem boja, dezena i slično. Što mi, pobogu, ostaje? U okviru će biti dijete bezazlena izraza lica pa čipka i crakle ne dolaze u obzir - izgledaju mi preozbiljno , ili se to meni samo tako čini.
Kad sve to isključim, ostane mi malo toga. Ok, obojala sam okvir, zalijepila decaupage životinjica, ispisala ime i stala. Što dalje?
Mužu se sviđa, ali on nije neko mjerilo - možda je to rekao da izbjegne moju reakciju na dobro poznatu rečenicu "Svejedno mi je." Na moj komentar da okvir izgleda nedovršeno, slegnuo je ramenima i rekao da je njemu stvarno ok i da on stvarno ne zna što bih sad još trebala dodavati. Naravno da nisam bila zadovoljna odgovorom, ali odustala sam kad mi se učinilo da me se kao malo boji.
A kako meni okvirić zbilja djeluje nedorađeno, a moram paziti na sve navedene detalje i očajna sam, raširenih ruku primam sve sugestije. Sudjelujte u akciji "Učinimo majku sretnom"


P. S. Pa neka mi netko kaže da je svekrva problem! Ona će bar odglumiti da joj se sviđa - u interesu joj je da joj sin ne nadrlja.
(Ups! I ja imam sina.)

okvir od bršljana

U petak navečer, kad sam došla s posla, muž je sa strepnjom od moje reakcije izjavio da su tete iz vrtića tražile da u ponedjeljak donesemo dvije fotografije - jednu samoga malca, a drugu, kako su ovo obiteljski dani, sliku naše male obitelji.

Oblio me hladan znoj! Prokleto digitalno doba! Dijete mi je staro tri i pol godine, a zadnje razvijene slike datiraju s krštenja kad je imao mjesec i pol.

Muž je s razlogom strepio - paljba se s nehumane tehnologije prebacila na njega. Iz mene su nahrupile sve one genijalne, tipično ženske, rečenice koje svakako rješavaju problem - Koliko sam mu samo puta rekla da moramo razviti slike? Moram li sve ja?...

Sreća pa imam kulera kraj sebe koji me poznaje do srži, pušta me da izrigam vatru i obećava da će sutra u cik zore biti u nekoj foto radnji. Umjesto zahvale još jedna genijalna ženska rečenica za ugodan početak konačno zajedničkog vikenda - I BOLJE TI JE, ali DA SI ME PRIJE SLUŠAO...

U subotu ujutro me dočekalo 250 svježe razvijenih fotografija (to je tek mali dio onoga što još moramo razviti), krenula sam izabrati tražene dvije - onu s malcem je bilo lako naći, ali dočekao me još jedan biser - među razvijenim fotografijama nema zajedničke! Na svakoj je sin, ali postava oko njega se izmjenjuje jer jedno od nas fotografira. Jedina zajednička je s krštenja! Možda ga ipak nisam trebala tjerati da razvija stihijski, možda sam mogla prvo sve provjeriti. Ili je ON mogao provjeriti!

Upravo u trenutku kad sam osjetila da bi mi para mogla šiknuti iz ušiju, gledajući fotografije, pala mi je ideja za božićne poklone mojoj i muževoj obitelji. Naravno, ni oni nemaju unukovih, a ni naših fotografija (osim ako to nisu obavili bez nas), daklem - kupujem okvire za fotografije neobrađena drva, ušminkam ih, ubacim sličicu i voila! Para zaustavljena, muž pošteđen, a ekipa će biti zadovoljna.

U ovo doba divne nam recesije neka cijelo čovječanstvo zahvali Bogu samo ako ih se netko sjeti.

Ja znam da će mi bar muž biti zadovoljan - kaže da već sad može biti zahvalan jer, ako ništa i ne dobije, zna da sam za prosinac odradila pms.

Jedan je okvir gotov, i to onaj za svekrvu.

P. S. Za sve one maliciozne koji bi mogli izvlačiti kojekakve zaključke - ne, nema apsolutno nikakve veze što je bršljan otrovna biljka!

Pozdrav mojoj svekrvi, ma gdje bila!

užas je moja furka

Bila jednom jedna kutija za vino, konfekcijska, ali u svojoj klasi poprilično naočita. Stajala je u kutu, tiha i nezamjetna. Duuugo sam je obilazila, pogledavala, puštala je na miru i pravila se da joj neću ništa, ali znala sam - prije ili kasnije ne gine joj promjena.
Imala sam savršenu viziju, nevjerojatnu energiju i jednu noć je pala odluka - gledala sam je čeznutljivo i samo nas je jedna prepreka dijelila - dijete kojemu se ne spava. Kao svaka predana majka molila sam, kumila i bila spremna na sve, i na mito, samo da ode u krpe. Kad se u neko doba onesvijetio, bacila sam se na posao. I to je, sada znam, bio moj najgori potez dana.
Od prvog dodira kista dalo se naslutiti najgore (mrzim te glupe tragove kista), ali samopouzdanje i samodopadnost su prevladali. Meljala sam tu jadnu kutiju i, ajde, na kraju sama boja nije bila tako strašna i to me dodatno osokolilo.
Slijedi decaupage - iako sam otpočetka dvojila, kad sam zalijepila sličicu, užas se pokazao u svojoj punini. Jesam li stala? A, ne!
Čipka na bočnim stranama - uzorak je ispao odlično, ali na bijeloj podlozi nezamjetno. Toliko mi se svidjela ta čipka koju sam tada prvi put radila da sam je dodavala i oko decaupagea. Kaos!
Ipak, smiksala sam boje i počela s finiširanjem, tunjkala sam i po čipki- fuj fuj! Toliko fuj da sam produžila decaupage, pogledajte dobro koliko lišća ima ovaj cvijet i da sami cvjetovi uglavnom nemaju stabljike. Baš dobro što je uzorak čipke dobro ispao jer - više se i ne vidi. Nisam imala više što pogriješiti, sjetila sam se da nikada nisam isprobala kistom nabaciti točkice i odradila i to.
Da očiju nisam imala, bolje bih to odradila. A tako je prokleto dobro izgledala vizija u mojoj glavi! Ako se ne čini tako strašna na slici, to ne znači da nije. Ipak je neću baciti, ali ni pokušati popraviti, neka ostane kao trajni podsjetnik da ne forsiram stvari. Kad ne ide, ne ide!

načipkana kutijica

Evo i moga doprinosa čipkastim proizvodima. Ovo je, doduše, drugi načipkani predmet iz moje radionice, ali prvog sam, blago rečeno, da prostite, ukakala svim i svačim. Ipak, budite bez brige, kad se oporavim od šoka, pokazat ću vam sve blagodati i te rukotvorine. Zasad, pokazujem ovaj bolji primjerak. Užasno sam zazirala od načipkavanja, ali lakoća kojom Tea to izvodi i njezina uvjeravanja o jednostavnosti nanošenja čipke u svim tutorialima ili postovima - ohrabrila su me i za taj podvig. Zbilja je jednostavno, ali sad se moram dodatno kontrolirati da ne pretjeram. Već imam neke crte ovisničkog ponašanja, gledam što bih sve napravila - čak i neke ljude mjerkam i mislim kako bi im čipka sigurno dobro stajala. Ili glitter, sjajni sprej, decaupage...?

Nekima bih sigrno namijenila i crakle, ali to je već druga tema.

dekupažirani zvučnici

Vjerujem da svi imamo (ili smo imali) ovakve male linije koje i ne koristimo jer su ih zamijenili noviji, veći, kvalitetniji i napredniji tehnološki primjerci. Kad je takva nova linija ušetala u moj stan, naravno da nisam dozvolila da se ova mala deložira jer, ako ništa drugo, ima kasetofon, a ona nova šminkerica nema. Čuči na stalaži i posluži me kad poželim slušati kasete koje, naravno, nisam bacila. E pa ta malecka je imala zvučnike boje javora, koja niti mi paše niti me veseli pa je dobila decaupage. Sad parira onom velikom uređaju, još kad upalim neki evergreen, tko će nam biti ravan.