Kantica za smeće

Ovih blagdanskih dana nerijetko iz mene progovaraju sve moje pritajene osobnosti. Svjesna sam da psihijatri imaju savršenu dijagnozu za to, ali kako te osobice ne čine nikome zlo - puštam ih da se igraju.

Potreban materijal: bojice, papir za umatanje, sličica iz novina, ljepilo i, barem katkad, infantilnost.

i opet...kutija

Da, ima tako nekih stvari koje volim raditi, a jedna od njih je svakako drvo. I da sam u mogućnosti, radila bih samo drvo, točnije (svoju pravu strast) - namještaj.
Ali, evo jedna umanjena verzija cijele priče - drvena kutijica, nekad smeđe boje kojoj bijela bolje stoji, a uz mrvicu shabbyja dobila je i starinski štih.

Negdje sam pročitala da Tom Cruise, poznati genijalac i uzor u znanstvenim redovima, vjeruje da pogledom može pomicati stvari, pa kako on, koji zna što radi, misli da to nije nemoguća misija, možda se i moja kutijica pod mojim stalnim pogledom pomakne i postane pravi komad namještaja.

balkonski sat

Sjećate li se da sam rekla da mi je balkonski zid ljubičast? Pa sam, da uskladim dojam, napravila ljubičastu vazu i još štošta ljubičastoga za taj isti balkon. Ipak, nešto mi je kvarilo jutarnju idilu ispijanja kave prije posla - nadvirivanje s balkona u dnevni boravak u strahu da ne zakasnim.

I tako je nastao ljubičasti sat. Motivi su isti kao na limenki - brdo decaupagea ljubičica uz dodatak unutarnjega zelenog ruba, po okviru malo craklea i utrljavanje ljubičaste boje u isti.

I to je to, sad je država sigurna da ću na vrijeme stići odraditi svoj danak u krvi.

P. S. Jeste li uočili da, valjda po prvi put, nisam spomenula zlatnu boju?

okvir za bebu

Ne, ne držim bebu u okviru, ali sliku, i to jednu od onih nastalih još u rodilištu, da. Nalazi se u mojoj spavaćoj sobi i bila je u jednom od onih "ozbiljnih" okvira u koji biste stavili vjenčanu sliku bake i djeda. Prijeko joj je bila potrebna promjena pa sam joj priuštila to zadovoljstvo.

Sada konačno okvir odgovara sadržaju, a kako sam se razbahatila u zadnje vrijeme, "pao" je i shabby.

Meni čak pomalo izgleda neuredno, ali beba sa slike, sad već dečko, kaže da je njemu "cool" pa je valjda moja misija uspjela. Tako, naime, govori Johnny Test (lik iz istoimenoga crtića). Problem je što lik govori i "shit", a moj malac (kao sva djeca) upija svaku riječ, neovisno o jeziku koji sluša. Znam da vjerojatno ne shvaća značenje izgovorenoga, ali molim Boga da od svog rođenog djeteta, svoje krvi i mesa, ne čujem ovaj komentar za koji od svojih radova.

crveno i zlatno

Obećala sam vam pokazati što sam smislila s granom koju sam nekidan ubrala i pozlatila - nažalost, nisam napravila ništa - ostala je zjapiti u vazi. Kako se bliži sv. Nikola - neka bude takva, ali u budućnosti naći ću nešto i za nju. Imaam nešto u glavi pa ću čekati priliku.

A vaza je, naravno, bila boca nekakvoga likera od mandarine - liker je bio predivne boje, ali okusa sačuvaj me Bože. U nedostatku tolikih neprijatelja kome bih to ponudila, prolila sam liker, a bočicu zasprejala akrilnim crvenim sjajnim lakom i, naravno, zlatnim. Stvarno ne znam otkud mi ta opsesija zlatnom bojom (osim vjenčanoga prstena i ne nosim žuto zlato), ali tu je i tako živo prisutna pa čemu je sputavati. Nikad ne znaš što će iz toga ispasti.

kutija za svašta

Ovo je bila jedna obična kutija od cipela. Vjerujem da ste već uočile da jako volim kutije , ali i crakle lak (da, dobro, i zlatnu boju). U skladu s tim, evo jedna kutija koja je savršeno poslužila za sve i svašta - ostatke ostataka koje skupljam, čuvam poput hrčka i po potrebi primjenjujem za izradu svojih rukotvorina.
Ne šalim se, zbilja sam počela tugaljivo gledati u tuđe smeće (stari namještaj, kutije...) i nekako mi je još neugodno uzimati stvari s glomaznog otpada, a i sigurno bi me pretekla ekipa koja od toga živi. Još uvijek mi je neugodno i tražiti od ljudi da mi daju sve ono što misle baciti. Ali kako je krenulo, na dobrom sam putu.
Ako u prometu sretnete auto s natpisom - darujte me svojim smećem - primam sve osim odjeće, hrane i obiteljskih članova - to sam možda ja!

kutija za maslac

Znate li ikoga tko koristi kutiju za maslac koju dobijete u sklopu hladnjaka? Sama ideja izgleda fensi-šmensi, obiteljski doručak za stolom, srebrni pribor, tople mirisne žemljice... Ja doručak, ako ga stignem pojesti, jedem s nogu i, priznajem, iako volim detaljiće - prelijena sam za to prebacivanje.

Vuče se tako ta kutija, smeta svima, a u nju odložim eventualno minimalne ostatke od ručka, i to u okrenutu naopako . Zaključak - ne treba mi!

Ali zgodno bi mi poslužila kutija za naušnice. I evo je - malo crakle laka na poklopcu, decaupage, a dno je ostalo u originalnoj boji i samo je dobilo crvenu sjajnu trakicu. Možda jednoga dana promijeni sadržaj, ali sasvim sam sigurna da moj maslac u tome neće završiti.

nazaustavljiva

Uh, koliko sam se razbrbljala u prethodnom postu - nije mi stala slika moje okićene grane.
Nekom drugom prilikom saznat ćete što se dogodilo sa zlatnom granom.

limenka za dar

Bože dragi, jupi, dobili smo whisky na poklon! Razveselila sam se ko budala šamaru,ali ima jedan problem - ne volim žestoka pića. Ipak, nešto me oduševilo u cijeloj priči - boca je u LIMENKI! Yes!
Malo sam je motrila, odlučila da mi treba vaza za balkon u koju ću staviti granu (sigurno vam ovo zvuči, kao i mom mužu, prekrasno). S obzirom da je balkonski zid ljubičast, i vaza je morala biti takva - poljubičastila sam je i stavila decaupage s prigodnom sličicom ljubičice.
Tek onda je počela zabava - u džepu sa škarama za drveće krenula sam u šumu po grane (sreća pa mi je blizu jer bi mi možda prijetila kazna za nošenje hladnoga oružja). Pronašla sam ih, posprejala ih bijelim i zlatnim akrilnim sprejem, bijelu ubacila u vazu i okitila srebrnim kuglicama za bor. Da, znam koji je datum, ali baš mi je to sad tako zgodno. Otvaram sezonu kićenja! Nadam se da moji ukućani neće ovo pročitati jer će već sad dobiti slom živaca, ali što sad - znali su i prije koga imaju doma.

tehnika tunjkanje

Ok, gotovo sam 100% sigurna da ova tehnika ne postoji, ali moram dati neko ime da se čini da baratam pojmovima. Dakle, shvatile ste već da je ovaj unikat nastao u eri mog apsolutnog neznanja - naravno da sam naknadno saznala da se staklo boja gotovo suhim kistom u Bog zna koliko premaza. Možete li zamisliti moje čuđenje kad sam nakon farbanja dobila jednu odvratno flekavu staklenku koju je sekunda dijelila od skoka u smeće? Da začinim stvari, odlučila sam eksperimentirati - šablona je bila neizbježna. Koliko god vična bila, šablona je bježala s odabrane pozicije. Pik traka, što je to? Ružice su se činile već ocvale i razmazane pa sam ih malčice pojačala dodavanjem jasnijih obrisa. Naravno da to nije ublažilo flekavost pa sam jednostavno počela tunjkati (iskreno, mislim da i ova riječ ne postoji) kistom miješajući bijelu, zlatnu i crvenu boju po svim flekama. Fleke su nestale, krajnji rezultat je neka kaotična flašica (isfurala sam priču da je baš takva trebala biti) koja genijalno povremeno posluži kao vaza. Vjerovale ili ne, ona je jedan od mojih "uradaka" koji ponajviše plijene pažnju. I zbilja ljudi vjeruju u tehniku tunjkanje. Bože, koji amateri!
Ili me samo stvarno puno vole pa im nije problem malo glumiti. U konačnici smo svi sretni i zadovoljni. Nije li to onda to? Živjelo tunjkanje!

srebrni kesteni

Evo malo drukčija verzija božićnog ukrasa, odnosno nakon zlatnih kestena, nešto malo blaži primjerak. Ono što vam je potrebno je jedan tanjur neobična oblika (ovaj je prije čarobnog akrilnog dodira bio prepun morskih slika), kesteni, srebrni sprej, srebrna boja ili decorlak, jedna svijeća, koju po potrebi opet možete prefarbati, i malo šljokica. Možete dodati još svašta, možda koju kuglicu, zvončić...bilo što što vas čini sretnima. Samo oslobodite maštu.

košara za rublje

I njoj je osvanuo bolji dan. Godinama šutke odrađuje svoj prljavi posao i tek je sad došla na red. Donji dio sam dva puta poprskala akrilnim sprejem, a dok se sušio, posvetila sam se poklopcu. Cijeloga sam ga prešla Crakle lakom, a kada se osušio, unutarnji dio bijelom, a vanjski rub smiksanom bojom (tamnozelena i bijela) koja je u konačnici bila neka boja pistacija. Nije baš moja omiljena nijansa, ali takva je i na salveti pa mi je odgovarala da upotpuni decaupage.
Mislila sam da je to to, ali donji dio je bio dosadnjikav pa sam se raspištoljila s decaupgeom. Završni dodir sam (ili više njih)začinila, čim drugim bih ja mogla, zlatnom patinom i zlatnim sprejem.
Stara islužena dama je postala šik.

mlin za kavu

Ovo je bio mlin za kavu moje bake. Godine su ostavile traga na ovom malcu i naprosto me zvao da ga ušminkam. Prvo mu je trebalo jedno duuugo toplo kupanje, pa brušenje i završni dodir boje. Naravno da sam mogla odabrati neku umjereniju boju, ali čemu? Meni je ovako čisto zgodan.

srebro i zlato

Vjerujte mi na riječ - kada sam prvi put ofarbala ovu kutiju (izvorno je bila smeđe boje s nekakvim rezbarijama i zlatnim nitnicama!?), bila je to najružnija kutija na svijetu. Ikada!!! Preneražena ružnoćom koju sam proizvela vlastitim rukama odgurnula sam je i ostavila na balkonu u nadi da će se nešto promijeniti samo od sebe. Nekim čudom ipak nije, činila mi se još ružnija na danjem svjetlu. Mada mi ta slika nije izlazila iz glave, odlučila sam je ignorirati.
Nakon desetak dana kada sam iznosila ofarbane police na sušenje, moja noćna mora bila je i dalje na istom mjestu. Iživcirana, prešla sam je akrilnim bijelim lakom i bila je bolja, ali ja i dalje nezadovoljna. Rezbarije sam prešla srebrnom sjajnom bojom, a dodatni zvjezdani sjaj joj je dao srebrni sprej. Čak i moj muž koji, znam da je nevjerojatno, nema nikakav stav o kutijama, kaže da je jako zanimljiva. Ma što to značilo. Vjerujte, puno bolje izgleda uživo.
Hm, da, ako se pitate gdje je tu zlato iz naslova - pogledajte bolje.

zaljevač

Priznajem, makeover zaljevača je ukradena ideja od Željke, ali od toliko različitih ljudi sam već pokrala inspiraciju da mi je i prestalo biti neugodno. Lijepe stvari su naprosto lijepe i, uz malo mašte, boje i naše osobnosti, nadohvat ruke.
"Učimo samo od onoga koga volimo" (J. W. Goethe)

Dijabolična kutija za konce

Ovu kutiju s vinom smo dobili na poklon. Vino se popilo, a kutija je neko vrijeme bila svenamjenska, a onda se specijalizirala za čuvanje končića, igala, gumbića...Izgled je promijenila slučajno. Nakon što sam više ne znam što ofarbala, ostalo mi je viška boje koju mi je bilo žao baciti, pogledom sam tražila nešto i onda... Crakle lak u jednom smjeru pa pusti da se suši, pa svijetla boja preko, ali NE!!! Zašto ja uvijek tek naknadno saznam neke male tajne? Boja se ne smije nanositi u više premaza. Naravno da sam postupila upravo tako i na nekim dijelovima stvarno nije izgledala dobro. Ipak, decoupage, dekorlak (imala sam samo tamnocrveni) i na koncu moja neizbježna patina, ovoga puta Iron, dali su kutiji ovaj dijaboličan izgled. Ipak, meni se više sviđa simbolika koju sam joj naknadno pridodala - U svakodnevnom paklu ipak možemo pronaći anđele.

Zahvala svim sljedbenicama i posjetiteljicama

Drage moje dame, ne mogu izmjeriti jačinu vjetra koji ste mi dale u leđa. Najljepša vam hvala.

Zlatni kesteni

Kalendarski je još uvijek jesen, jesenskih plodova ima u izobilju, a na vrata nam kuca onaj najljepši i najšareniji blagdanski ugođaj. Ako ste zaboravili, još uvijek imam patinu (stvarno dugo traje)pa sam si opet dala oduška i zapatinala kestenje i bijelu svijeću oko koje su stajali. Možda mi iz podsvjesti izbijaju bajke koje sam kao klinka čitala pa zaključujem da mi je omiljeni lik bio kralj Mida - sve što taknem pozlatim. Barem dok imam patinu.

vrijeme je za ljubav

U moru dosadnjikavih predmeta oko mene našao se i ovaj sat. Običnoga smeđeg okvira, kupljen je prije 5-6 godina, čini mi se u Mercatoneu. Inače, ne volim tu simboliku sata koji neumorno, barem dok mu se ne isprazne baterije, pokazuje protjecanje vremena. U nadi da ću ga barem malo usporiti raspucala sam ga Crakle lakom, pozlatila, utrljala mu Iron patinu i stavila sličicu. Zgodan način da nas podsjeti na ono što je uistinu bitno.

Obojani iveral

Još iz studentskih dana imam ova dva ladičara, jedan veći jedan manji, koji su godinama pohranjivali raznorazne skripte, knjige... Skriveni u maloj radnoj sobi nikome nisu boli oči, osim meni. Bila sam uvjerena, kao i većina ljudi, da se iveral ne može farbati. I opet me Željka razuvjerila, s Teina bloga dala mi je upute koje sam slijepo slijedila i nastao je ovaj šminker u dvije varijante. Prvo sam stavila leptiriće, a tek onda odlučila da će mi taj manji dobro stajati u kupaonici. Naravno, kao svaka početnica, a uvjerena da znam što radim, stavila sam preko staroga novi decoupage. Oh, koje li greške! Svoj očaj vam ne mogu i neću prenositi. Do dva sata ujutro tehnikom neandertalca (čitaj: sirovim struganjem) skidala sam sličice. Ujutro sam gornju policu ponovno prefarbala, čak nije loše ispalo, i konačno stavila ovaj decoupage. Hvala ti, Željka, na ovoj velikoj salveti.
Na stranu to, poanta je da se iveral MOŽE farbati. Slijedite korake: temeljna boja
i kombinaciju akrilne i nitro boje/laka.
Upute ćete naći na Teinom blogu, post "Uređivanje namještaja od iverala".

kutija za autiće

Bila nam je prijeko potrebna, pored one ogromne u kojoj je nagurano sve i svašta, kutija za autiće u kojoj bi ostajali svi mali rezervni dijelovi koji prije ili kasnije otpadnu. Ova je bila idealna, dovoljno velika za tu namjenu, metalna, dakle dovoljno čvrsta, ali s natpisom JACK DANIEL'S. Nameću li se i vama čudne asocijacije u nizu pojmova: trogodišnje dijete, whiskey, automobili...?
Ben10 mi je ipak prihvatljiviji, iako bi se i o njemu kao uzoru dalo raspravljati. Patina na rubovima je bila samo eksperiment, ali sam se zaigrala. Tek sam kasnije čula od Tee da patina nema smisla na glatkim površinama. Ruku na srce,ovo i nije remek-djelo suvremene umjetnosti, ali je funkcionalno, a meni konačno prihvatljivo.

plastični dječji stol

Vjerujem da sve mame prepoznaju ovaj genijalan primjerak dječjeg stolića koji kupujemo kad naivno mislimo da će naš podmladak sjediti uspravno, jesti, crtati i raditi sve ostalo isključivo za svojim stolom te tako poštedjeti onaj kuhinjski. O, koje li zablude!
Malo temeljne boje, dva sloja akrilnoga laka i jedna salvetica i dobila sam postolje za tegle s cvijećem. Zasad mu je to namjena.
Možda mu jednoga dana svane.

U početku bijaše...

Odavno sam znala da želim raditi nešto kreativno - nisam znala što, ali mijenjanje izgleda nekim dotrajalim i ne baš privlačnim predmetima bio je moj mali ispušni ventil. Obojala sam vrtni namještaj (bio je tako dosadan) pa tegle za cvijeće,podmetače...Susjeda Ana kaže da neću stati dok cijelu obitelj ne pofarbam u bijelo. Ipak, jedan izlet i ćaskanje s dvjema kolegicama, s kojima radim već više od deset godina, potpirio je iskricu i cijelu priču okrenuo u novom smjeru. Cure nisu stale na farbanju - otkrile su mi oslikavanje, Hrelić, decoupage... Željka mi otkrila svoj i Tein blog, dala ideju za pokretanja bloga i puno drugih pametnih i korisnih savjeta.
Možda nisam vrhunaravna umjetnica, ali me veseli. U tome je bit, zar ne?