moja3zida

Ne, nisam se ulijenila niti sam se raspukla od enormne količine hrane koju sam unijela u sebe, samo sam zadnja tri dana radila nešto što sam samoj sebi dugo obećavala, a mužu prijetila. Konačno su na red za makeover došli neki zidovi stana pa sam u protekla tri dana visila s ljestvi i toliko sam se udomaćila da sam se počela osjećati kao Tarzan na lijanama.

Prvo je trebalo obaviti onaj užasno dosadan dio s pik trakom, priznajem tu mi je i muž pomogao, a onda moja domena - mackanje i packanje - prvo rubovi, a onda i sve ostalo. Naravno da sam pripremila i mali valjak za trogodišnjaka koji je baš na onom najzahtjevnijem zidu, naravno - crvenom, ostavio nekoliko svojih vječnih pečata, ali nisam ni očekivala ništa manje od svoga malog umjetnika.

dnevni boravak, prekidač za svjetlo, svjećnjaci kao trajni ukras

hodnik i dječja soba na koje tek moram vratiti "ukrase"

Umorna, ali zadovoljna bacam se na pravljenje pokojeg kolačića i dovršavanja pečenki, umaka... Opet ću se ubiti hranom, ali ako baš zagusti, umjesto raznoraznih tjelovježbi, vraćam se balansiranju na ljestvama. Nije loše, malo za promjenu, gledati na svijet iz jedne druge dimenzije.

S nadom da se ipak nećemo raspuknuti, a da ćemo se svi dobro zabaviti i dočekati još jednu godinu zdravi, sretni i lijepi želim vam svima u svakom pogledu uspješnu i kreativnu 2010. godinu. Cmok!

jedna putna

Spremam se za put, ludim, pijem kavu, dodajem malo bitumena na novu kutijicu koju moram ponijeti (ona prvotno namijenjena ovoj D osobi je zavšila kod jedne druge D osobe), ubacujem sirup protiv kašlja, sirup za iskašljavanje, kapi za uši, kapi za nos, Lupocet, cipele, crnu i smeđu torbu (smeđu vraćam), naušnice, četkicu, perem kadu, opet dz bitumena, sušim kosu, dajem djetetu jesti, pričam na telefon, javljam se na mob, samo tren da vidim što ima na FB, blogu, u vrtu (krtica se jučer vratila usred zime?), navlačim djetetu čarape - "Ne, maco, nije mama nervozna!", brišem stol, pakiram tenisice, crne, smeđe i crvene cipele (smeđe vraćam, šta će mi bez torbe! ili ipak...), krenem u sobu po nešto, vraćam se bez ičega, peglam košulju, još samo trunkicu bitumena, uhvatim svoj odraz u ogledalu - aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!

Pijem kavu!

Svim blogericama, čitateljicama, sljedbenicaima, prijateljicama, komentatorima...želim sretan Božić i da vam mali Isus donese mir, blagostanje, sreću, ljubav, zdravlje, inspiraciju, kreaciju, imaginaciju...a nekima, po vlastitoj želji, bilu boju!

Velika pusa od Ivane!

bakrena kutija

Zbilja se trudim, jaaaako, da složim nešto pametno, ali sam, valjda zbog predstojećih blagdana i "stiske" na poslu, kronično umorna. U ono par, nazovimo ih, slobodnih sati kad se posvetiš kuhanju, pranju, peglanju, dodavanju raznoraznih gluposti koje su nadohvat ruke, ali NITKO osim tebe to ne vidi i baš si, eto, ti pored toga pa ti je zgodno poslužiti druge, poželim se isključiti, prekriti nekom toplom mirisnom dekicom i sve prespavati...
Znam da je to čista utopija (s dozom finog očaja), ali u trenutno sam u tom filmu.
Ok, mogu sad tražiti izgovore pa kriviti vremenske promjene, globalno zatopljenje, predsjedničke i druge izbore, svinjsku gripu, Kalmetu... Ali čemu?
Istina je da me neka lagana deprica "pere" svake godine u ovo doba - samo se ispušem kao balon i kada svi upadaju u neku vrstu euforije, ja se kao malo "spuštam". Ne puno i obično to traje dan-dva, ali dovoljno da poželim onu dekicu...
Možda je izrada i ove kutijice odgovor na moje stanje - ako već ne mogu pod dekicu, mogu li se ušuškati u nju - načipkanu, pobakrenu, obloženu finom satenskom trakom i, kao šlagom na kraju, posutu glitterom...?
Samo malo, samo na dan-dva...pliz, pliz!

Izgleda da previše očekujem od Djeda Mraza, opet pretjerujem u nerealnim molbama, možda zbilja nisam bila toliko dobra koliko sam mislila...
Ali čekaj malo! Znam koji lik pomaže i takvima! Napisat ću mu pismo jer će tako sve biti "transparentno"
- "Dragi barba Bandiću, ..."

a sad neka proljetna

Posljednja, barem zasad, u nizu tacni koje serviram (koja igra riječi) - malo mi "baca" na neko kasno proljeće što vjerojatno sugerira koliko mi je dosta zime! Pogled s prozora je idiličan, kao s razglednice, ali kad se sjetim da ujutro moram na posao po ovome, muka mi je! A od prognoze za utorak prestaje mi kolati krv po žilama - LEDENA KIŠA! Ok, zima je, shvatila sam, ali čemu pretjerivanje?!!

Da olakšam svoju patnju, razbila sam tacnu - crakle lakom, naravno- potrpala bršljane, crvene ruže i čekam...
proljeće, Godota, promjenu, penziju, dobitak na lottu, inspiraciju...

vintage

Snježna mećava, minusi i minusi ispod nule i, najbolje od svega, vikend s mirisom nadolazećega dvotjednog godišnjeg odmora u zraku...

Poželim se ušuškati ispred kakvoga upaljenoga kamina (kojega nemam) s čašicom kuhanoga vina (to bi se dalo izvesti).

Dok vatrica pucketa, u pozadini lagano pjevuši, recimo, Dean Martin, a upravo počinje film Šaputanja na jastuku s Rock Hudsonom i Doris Day.

Ili neki s Bette Davis u glavnoj ulozi...

Čašicu odlažem na novu vintage tacnu. Zapravo je to jedino, uz CD Deana Martina, od navedenoga što imam.

Zasad!

kutijice ili ljudi?

Kutijica oku ugodnoga izgleda, finoga neobrađenog drva, a kako je namijenjena posebnoj osobi, kupljena je u hobby dućanu. Iskombinirala sam svašta nešto, točnije shabby, decaupage, 2K lak, čipku, patinu, šablone i kroz sve tehnike utkala - sebe.

Tek kad sve napišem, vidim koliko toga nabacim na jednu stvar, ali što sad? U toliko se svakodnevnih stvari, poslova ili odnosa, iz raznoraznih razloga, suzdržavamo da katkada erupcija sputanih misli, emocija ili tehnika mora izletjeti. A onda je bolje sve izbaciti na kutijice nego, na primjer, na ljude - pogotovo na one koji to nisu zaslužili.

Kakvo je vrijeme došlo, morat ću nabaviti puuuno kutijica.

Ili ipak da malo razmislim - to be or not to be - kutijice ili ljudi?

ruža je ruža

Zgođušna tacnica s dobrim natpisom, ipak nedostajalo joj je nešto. Uokvirena ružicama mi je puno draža, osobnija... Po svom dobrom običaju pretjerala sam, ovaj put s bitumenom koji mi je Tea otkrila prošloga vikenda, toliko mi se svidio efekt da sam ga sa zadovoljstvom utrljavala u tko zna koliko slojeva. Stala sam tek kad je zaprijetila opasnost da nestanu ružice.

Naravno da sam koristila 2K lak pa mu je bitumen legao, slikovito rečeno, kao budali šamar. Lak se fino se raspucao, ali tek se zagrijavam. Iako sam smiksala sve i svašta, sviđa mi se ovako "ofucana" tacnica.

Naravno, muž, a tko drugi, pita zašto uopće išta kupujemo kad ionako sve napravim da izgleda staro. Takva bedasta pitanja ionako smatram retoričkima pa sam ga samo prostrijelila pogledom.

Barem više ništa nije pitao.